HISTORIJA ISLAMA
(570. godina po Isa a.s.)
Godina 570. po Isa a.s. sasvim sigurno spada u najznačajnije datume u historiji ljudske civilizacije uopće. Dva su se veličanstvena Allahova Znamenja desila upravo u toj godini – prvo: veliko čudo sa pticama, čudo kojim je Allah zaštitio Svoj Sveti Hram Kabu od rušenja, čudo koje je ostalo kao trajna pouka svim budućim generacijama sve do Sudnjeg Dana i koje je u tom smislu i spomenuto Kur'anom u kojem se kompletna 105. Sura pod nazivom ''Slon'' odnosi isključivo na taj veličanstveni i pouke puni događaj; - i drugo veličanstveno Znamenje: Rođenje Resulullaha Muhammeda s.a.v.s..
O ovim događanjima prenosimo vam citat iz životopisa Resulullahovog s.a.v.s. pod naslovom ''Muhammed – život vjerovjesnika islama zasnovan na najranijim izvorima'', kojeg je napisao Ebu Bekr Siradžudin (Martin Lings); a u prevodu na bosanski jezik objavio Ljiljan (Biblioteka Islamica) u Sarajevu 1996 godine:
… uvijek su (u Mekki – primjedba priređivača) postojali oni koji su čuvali čistotu Ibrahimove vjere. Jedino su oni shvatali da obožavanje idola ne spada u tradiciju, već u novotarije – opasnost koje se trebalo čuvati. Samo se valjalo više udubiti u povijest pa da se shvati da hubel nije bio ništa bolji od zlatnog teleta sinova Israilovih. Ovi Hunefaije (ortodoksni), kako su sami sebe nazivali, nisu željeli da imaju išta sa idolima i njihovo prisustvo u Mekki smatrali su skrnavljenjem i onečišćenjem. U tome su bili vrlo uporni, što su često otvoreno izražavali, pa su bili potisnuti na sam rub mekkanskog društva. Koliko ih se poštovalo, podnosilo ili izlagalo zlostavljanjima ovisilo je dijelom od njihovih ličnosti, a dijelom i od spremnosti njihovih porodica da ih se zaštiti ili ne.
Abdul-Muttalib je poznavao četvericu Hunefaija, a jedan od štovanijih među njima, po imenu Vereka, bio je sin njegovog rođaka Nevfela iz roda Esed. Vereka je bio prihvatio kršćanstvo. Kršćani iz tih krajeva vjerovali su u skoro pojavljivanje poslanika. Ovo vjerovanje možda i nije bilo rasprostranjeno ali su ga podržavala nekolika velikodostojanstvenika istočnih crkava, kao i astrolozi i proroci. Sami Židovi, kojima je bilo još lakše da u to vjeruju s obzirom da se kod njih linija poslanika zavšava tek sa Mesijom, bili su gotovo jednodušni u očekivanju proroka. Njihovi rabini i drugi mudraci uvjeravali su ih da će se on vrlo brzo pojaviti; mnogi od prorečenih znamenja njegova dolaska već su bili obistinjeni, a on će, bez sumnji, biti Židov jer su oni izabrani narod. Kršćani, među njima i Vereka, sumnjali su u to, pošto nisu vidjeli razlog zbog kojeg on ne bi bio Arap. Arapima je poslanik bio potrebniji nego Židovima, koji su barem još uvijek slijedili Ibrahimovu vjeru utoliko što su obožavali jednog Boga i nisu imali idole. A ko bi drugi, ako ne poslanik, bio kadar osloboditi Arape vjerovanja u lažne bogove? U širokom krugu oko Kabe, na izvjesnoj udaljenosti od nje, bilo je tri stotine šestdeset idola; uz to je i gotovo svaka kuća u Mekki imala svoje božanstvo, većeg ili manjeg idola, koji je bio središte doma. Posljednje što bi učinio onaj koji bi odlazio iz kuće, posebno ako bi kretao na put, bilo je doticanje idola ne bi li od njega dobio blagoslov; bila bi to i prva kretnja obavljena pri povratku kući. Ni Mekka u ovome nije bila izuzetak jer ovi običaji su vladali u većem dijelu Arabije. Istina, postojale su i dobro organizirane arapske krćanske zajednice na jugu u Nedžranu i Jemenu, kao i na sjeveru uz granicu sa Sirijom. Posljednja Objava Božija, koja je izmijenila Mediteran i golemi dio Evrope, za šest stotina godina, praktično nije načinila nikakav uticaj na pagansko društvo okupljeno oko mekkanskog svetilišta. Arapi iz Hidžaza i velike ravnice Nedžda, istočno od njega, izgleda da su bili neosjetljivi na evanđeoske poruke.
Ne može se reći da su Kurejšije i druga paganska plemena imali neprijateljski stav prema kršćanstvu. Kršćani su ponekad dolazili da odaju počast Ibrahimovu svetilištu i bili su dobrodošli kao i svi ostali. Štaviše, jednom kršćaninu su dozvolili, pa čak ga i poticali da na unutarnjem zidu Kabe naslika ikonu djevice Marije i djeteta Isusa, što je veoma odudaralo od drugih slika. Kurejšije, manje više, nisu osjećali ovaj nesklad: za njih je to jednostavno zančilo povećanje broja idola za još dva; i djelomično ih je takva njihova trpeljivost činila tako neprijemčivima.
Za razliku od većine svojih saplemenika, Vereka je znao čitati, pa je proučavao svete spise i teologiju. Zato je mogao vidjeti da u jednom Kristovih obećanja, za koje su kršćani obično smatrali da se odnose na čudo trojstva, postoje sastavci koji se ne uklapaju u to čudo i sigurno se odnose na nešto drugo, nešto što još nije ispunjeno. Ali, jezik je tajio skrivena značenja. Šta su nosile riječi: A kada dođe on, Duh istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće (Stari zavjet, Ivan 16:13).
Vereka je imao sestru Kutejlu, koja mu bijaše veoma privržena. On joj je često govorio o ovome, i njegove su riječi duboko se utiskivale u nju pa je često razmišljala o očekivanom poslaniku. Može li se desiti da je on već među njima?
Kada je žrtvovanje kamila (otkup Abdul-Muttalibov za sina Abdullaha – objašnjeno je u prethodnom dijelu ove knjige – primjedba priređivača) konačno prihvaćeno, Abdul-Muttalib je odlučio svome iskupljenom sinu naći družicu i, nakon kraćeg razmišljanja, izbor je pao na Aminu, kćerku Vehbovu, koji je bio unuk Kusajjova brata Zuhre.
Vehb je bio glava roda Zuhra, ali je umro nekoliko godina ranije i Amina je postala štićenica njegova brata Vuhejba, koji je sada bio poglavar roda. I sam Vuhejb je imao kćerku zrelu za udaju, po imenu Hala, i kada je Abdul-Muttalib ugovorio brak između svoga sina i Amine, zatražio je da se Hala uda za njega. Vuhejb je pristao i napravljene su sve pripreme za zajedničko vjenčanje. Ugovorenog dana Abdul-Muttalib je uzeo svog sina za ruku pa su se zajedno uputili kućama Beni Zuhra. Na tom putu su morali proći nastambe Beni Esedija pa se desilo da je Kutejla, Verekina sestra, stajala na vratima svoje kuće, možda namjerno, da bi ih vidjela, jer svi su u Mekki znali da će se uskoro obaviti veliko vjenčanje. Iako je Abdul-Muttalib tada imao preko sedamdeset godina, izgledao je, i pojavom i držanjem, izrazito mlad za svoju dob. Lagahno približavanje dvojice mladoženja, njihovo urođeno dostojanstvo, koje je isticala ova svečana prigoda, zaista je predstavljalo omamljujući prizor. A kad su se približili, Kutejla je gledala samo u onog mlađeg. Abdullah je po ljepoti bio Jusuf svoga vremena (aluzija na izrazitu ljepotu Božijeg poslanika Jusufa a.s. – primjedba priređivača). Čak ni najstariji ljudi i žene iz plemena Kurejš nisu upamtili njemu ravnoga. Tada je imao dvadeset pet godina, i bio u cvijetu mladosti. Kutejla je nadasve bila vrlo zatečena, što joj se i ranije više puta dešavalo ali ne u ovoj mjeri. Nikada toliko kao sada nije zračilo njegovo lice, svjetlošću koja kao da je dopirala izvan ovoga svijeta. Je li moguće da je Abdullah očekivani poslanik? Ili mu je suđeno da postane ocem poslanika?
I baš kad su prošli pored nje, nešto je nagna da izgovori: ''Abdullah''. Otac mu ispusti ruku, kao da mu dade znak da govori sa svojom rođakom. Abdullah se okrenu prema njoj i ona ga upita gdje ide. ''Sa ocem'', jednostavno reče, ne zbog toga što je je bio šutljiv, već što je bio uvjeren da ona zna da je on krenuo na svoje vjenčanje. ''Odmah me uzmi za ženu'', zavapi, ''i imat ćeš onoliko kamila koliko je žrtvovano umjesto tebe.'' ''Sa ocem sam'', odgovori on. ''Ne mogu raditi protiv njegovih želja i ne mogu ga ostaviti.''
Vjenčanja su obavljena kako se i očekivalo. Mladenci ostadoše nekoliko dana u Vuhejbovoj kući. Za to vrijeme Abdullah je jednom otišao da donese nešto iz svoje kuće i ponovo je susreo Kutejlu, Verekinu sestru. Njene oči su proučavale njegovo lice tako pomno da se on zaustavi pored nje očekujući da će ona reći nešto. I kad ona ne reče ništa, on je upita zašto mu sada ne kaže ono što mu je rekla prethodnog dana. Ona mu odgovori ovako: ''Svjetlost koja bijaše s tobom jučer, napustila te je. Danas ne možeš ispuniti ono što sam od tebe očekivala''.
Vjenčanja su obavljena godine 569. po kršćanskom kalendaru. Godina koja je uslijedila poznata je kao Godina slona, a upamćena je iz više razloga.
U to vrijeme Jemen je bio pod abisinskom vlašću, a Abisinac, po imenu Ebreha, bio je podnamjesnik. On je sagradio veličanstvenu katedralu u Sani, nadajući se da će ona nadmašiti Mekku kao veliko mjesto hodočašća za cijelu Arabiju. Naredio je da se za nju donese mramor sa jedne od napuštenih palata kraljice od Sabe i u nju postavio krstove od srebra i zlata, propovjedaonice od slonovače i ebanovine, pa je napisao svome gospodaru Negusu: ''Sagradio sam ti crkvu, o, kralju, kakvu niko ne sagradi ni za jednog kralja prije tebe; i neću imati spokoja sve dok prema njoj ne usmjerim hodočašće Arapa.'' Nije ni skrivao svoje namjere, i to izazva veliki gnjev među plemenima širom Hidžaza i Nedžda. Na koncu je jedan pripadnik Kinana, plemena srodnom Kurejšijama, otišao u Sanu u namjeri da oskrnavi crkvu, što je jedne noći i učinio, a potom se bez neprilika vratio svome narodu.
Kad je Ebreha čuo za ovo, zarekao se da će, iz osvete, sravniti Kabu sa zemljom. Brzo se pripravio za pohod i uptio prema Mekki sa velikom vojskom, u čijoj je prethodnici bio jedan slon. Neka arapska plemena, sjeverno od Sane, pokušala su da mu prepriječe put, ali su ih Abisinci natjerali u bijeg i zarobili njihova vođu Nufejla iz plemena Has'am. Da bi iskupio život, ponudio im se za vodiča.
Kada je vojska stigla do Taifa, Sekifije su im krenule u susret iz straha da bi Ebreha mogao uništiti hram el-lat, misleći da je Kaba. Požurili su da mu kažu da još nije stigao na cilj i ponudili mu vodiča za ostatak puta. Premda je već imao Nufejla, prihvatio je ponudu, ali je čovjek umro na putu, dvije milje od Mekke, u mjestu zvanom Mugammis, gdje su ga i sahranili. Kasnije su Arapi kamenovali njegov grob, a ljudi koji tu žive i danas ga kamenuju.
Ebreha se zaustavio u Mugammisu, a jedan odred konjice poslao u predgrađe Mekke. Na tom putu su uzeli sve što su mogli, a plijen, u kojem je bilo i dvije stotine kamila, što su pripadale Abdul-Muttalibu, poslali su natrag Ebrehi. Kurejšije i druga susjedna plemena sazvali su ratho vijeće na kojem su utvrdili da je besmisleno suprotstaviti se neprijatelju. U međuvremenu je Ebreha poslao glasnika u Mekku, naredvši mu da potraži njihova poglavara. Trebalo je da mu kaže da nisu došli da se bore, nego da sruše Hram i, ako želi da izbjegne krvoproliće, mora doći u abisinski logor. Kurejšije nisu imale zvaničnog poglavara još od vremena kad su njihove povlastice i obaveze podijeljene između kuća Abdud-Dara i Abdu Menafa. Ali većina ljudi je znala koji je starješina roda, ustvari, ako ne i po zakonu, vodeći čovjek u Mekki, pa je ovom prilikom glasnik upućen u kuću Abdul-Muttaliba, koji se sa jednim od svojih sinova sa glasnikom vratio u logor. Kada ga je Ebreha ugledao, bio je toliko zadivljen njegovom pojavom, da je ustao sa prijestolja da ga pozdravi, a onda je sjeo pored njega na ćilim, rekavši svome prevodiocu da ga upita želi li tražiti kakvu uslugu. Abdul-Muttalib je odgovorio da mu je vojska uzela dvije stotine kamila i tražio da mu se vrate. Ebreha je, pomalo iznenađen ovim zahtjevom, rekao da je razočaran što on razmišlja o svojim kamilama a ne o vjeri koju su došli da unište. Abdul-Muttalib je odgovorio: ''Ja sam gospodar kamila, a i Hram ima svoga Gospodara koji će ga odbraniti.'' ''On ga ne može odbraniti od mene'', reče Ebreha. ''Vidjet ćemo'', reče Abdul-Muttalib. ''Ti meni vrati moje kamile''. Ebreha izda naređenje da se kamile vrate.
Abdul-Muttalib se vrati Kurejšijama i posavjetova ih da se povuku na brda iznad grada. Onda je otišao sa nekoliko ljudi iz svoje i iz drugih porodica u Svetilište. Stali su pored njega, moleći da im Bog pomogne da se odbrane od Ebrehe i njegove vojske, a on sam uze metalnu halku koja je stajala na sred vrata Kabe i reče: ''Bože, tvoj rob je sačuvao svoju kuću. Ti zaštiti Svoju Kuću!'' Pomolivši se ovako, otišao je pridružiti se ostalim Kurejšijama na brdima, koji su se razmjestili tako da su mogli vidjeti šta se dešava u dolini ispod njih.
Sljedećeg jutra, Ebreha se spremio ući u grad, s namjerom da sruši Kabu i da se potom vrati u Sanu putem kojim je i došao. Raskošno ukrašena slona postavili su na čelo već raspoređene vojske. Kada je moćna životinja došla do svoga mjesta, čuvar Unejs okrenuo je slona u pravcu u kojem su i trupe bile okrenute, to jest prema Mekki. Nufejl, kolebljivi vodič, veći dio puta je išao u prethodnici vojske zajedno sa Unejsom, i od njega naučio neke od zapovijedi koje slon razumije. Kad se Unejs okrenuo da bi vidio znak za pokret, Nufejl ga je uhvatio za ogromno uho i izgovorio u nj prigušenu ali snažnu naredbu da klekne. Istom, na iznenađenje i razočarenje Ebrehe i vojske, slon je polagahno i oprezno kleknuo. Unejs mu je naredio da ustane, ali Nufejlova riječ bijaše jednaka naredbi koja vrhunošću svojom bijaše moćnija od bilo čije druge, pa se slon ne htjede pomjeriti. Učinili su sve što su mogli da ga podignu na noge. Čak su ga tukli po glavi željeznim šipkama i zabadali mu gvozdene kuke u stomak, ali slon ostade nepomičan kao stijena. Onda su pokušali da ga dignu varkom, pa su okrenuli svu vojsku i krenuli nekoliko koraka prema Jemenu. Smjesta je ustao na noge, okrenuo se i pošao za njima. Puni nade, ponovo su se okrenuli, i on se okrenuo, ali čim se upravio prema Mekki, opet je kleknuo. To je bio očiti znak da ne smiju napredovati ni koraka dalje. Ebreha je bio zaslijepljen ličnim slavoljubljem zarad svetilišta koje je izgradio i naumom da razori njegova velikog takmaca. Da su se tada vratili, možda bi svi izbjegli propast. Najednom bijaše prekasno: Nebo na zapadu potamni i ču se čudan zvuk. Potom se pojača kad ih prekri veliki talas tame iz pravca mora, a prostor iznad njihovih glava, sve dokle im je dosezao pogled, bijaše prekriven mnoštvom ptica. Preživjeli su kazivali da su letjele poput pištalica, a svaka ptica je nosila po tri oblutka, veličine zrna graha, jedan u kljunu i dva u kandžama. One su se ustremljivale sa svih strana na vojnike, gađajući ih tim oblucima pri svakom nasrtaju. Obluci su bili tako tvrdi i bacani takvom brzinom da su probijali čak i oklope. Svaki kamen je našao svoju metu i ubio jednog čovjeka, a čim bi tijelo bilo pogođeno, počelo bi da truhne, kod nekih brzo a kod nekih sporije. Nisu svi bili pogođeni, a među pošteđenima bili su Unejs i slon, mada su svi bili prestravljeni. Nekoliko ih je ostalo da živi u Hidžazu, gdje su zarađivali za život čuvajući stoku i radeći druge poslove. Veći dio vojske se u rasulu vratio u Sanu. Mnogi su umrli usput, a drugi, skupa sa Ebrehom, odmah po povratku. Sam Nufejl je umakao vojsci kad je sva pažnja bila usmjerena na slona, pa je, neozlijeđen, stigao do brda iznad Mekke.
Nakon tog dana, Arapi su Kurejšije prozvali ''Božiji narod'', i još više ih poštovali, jer je Bog uslišio njihove molitve i spasio Kabu od uništenja. Još uvijek ih poštuju, ali više zbog jednoga drugog događaja, koji se također desio u Godini slona i nesumnjivo je vezan za ovaj prvi.
Abdullah, sin Abdul-Muttaliba, nije bio u Mekki kada se odigralo čudo sa pticama. U jednom je karavanu radi trgovine otišao u Palestinu i Siriju te na putu kući svratio je u Jesrib kod porodice svoje nane. Tu se i razbolio. Karavan je nastavio put u Mekku bez njega. Kad su donesene vijesti o njegovoj bolesti, Adbul-Muttalib je poslao Harisa da doprati brata kući čim se ovaj bude osjećao dovoljno dobro da krene na put. Ali, Haris je uspio doći u kuću svoje rodbine u Jesribu tek onda kad su na njegov pozdrav odgovorili saučešćem. Znao je da mu je brat umro.
Velika žalost obuzela je Mekku po povratku Harisovu. Aminina jedina utjeha je bilo njihovo još nerođeno dijete. Osjećala se sve mirnijom kako se približavalo vrijeme poroda. Bila je svjesna svjetlosti što ju je nosila u sebi, a jednom je tako jako zasjala iz nje da je mogla vidjeti Dvorce Bostre u Siriji. Čula je glas kako joj kaže: ''U svojoj utrobi nosiš vođu ovog naroda; a kad se rodi reci: 'Stavljam ga pod zaštitu Jednog od zla svakog zavidnika.' Onda mu daj ime Muhammed.''
Nekoliko sedmica kasnije, rodilo se dijete. Amina je bila u kući svoga amidže, pa je poslala poruku Abdul-Muttalibu da dođe i vidi svog unuka. On je uzeo dječaka u naručje, ponio ga do Svetilišta i unio u Hram Časni, gdje je molitvom zahvalio Bogu za ovaj dar. Potom ga je vratio majci, ali ga je usput pokazao svojim ukućanima. I on je sam očekivao sina od Aminine rodice Hale. Svoga sina Abbasa, koji u to vrijeme imao tri godine, sreo je na pragu kuće: ''Ovo je tvoj brat, poljubi ga'', rekao je pružajući mu novorođenče, i Abbas ga je poljubio...
